Umorna
Ponekad se pitam čemu toliki lijekovi i zašto sam konstantno umorna. Unatoč umoru ustajem svaki dan oko 6, šećem psa, odem na posao na kojem se trudim maksimalno, popodne podučavam nećake i neke druge abonente. Dani su mi zapravo jednolični i sva sreća da glumim u amaterskom kazalištu i da imam odmak od svoje turobne realnosti.
Ponekad si mislim da ograničenja koje imam zvog šize ili najnovije šizoafektivnog poremećaja su jedino u mojoj glavi. Imam i osjećaj da me svi žele usporiti i kontrolirati mi život. Danas je moj šef izjavio da ja zapravo nemam problema. Moja prijateljica mi je napomenula sinoć da je imati rak daleko strašnije nego ove moje dijagnoze. Kao s rakom umireš. Ne shvaća da i sa šizom umireš iz dana u dan. Da ne pričamo o realnoj mogućnosi da se u jednom momentu zblesiraš (mislim na katatoniju) i da si zapravo biljka.
Svi imaju primjedbe na moje pušenje. Kao ne treba ti to. Možda su u pravu, ali zapravo nitko ne zna kako je probuditi se rano ujutro, mamuran kao da si popio litru whiskeya noć prije i gdje cigareta i kava su prvo što te vrati u normalan život. Da ne pričam o tome da su mi crijeva stala prošlo ljeto kada nisam pušila deset dana. Znam da mogu bez cigareta, ali u ovom momentu mi je to preveliko odricanje.
Voljela bih kada bi me ljudi prihvaćali kakvu jesam, bez nekih svojih savjeta i primjedbi. Jer to me boli. To me užasno boli. Svi su kao ti nemaš problema (ne vie se trenutno) i sve sude po sebi.
Razmišljala sam o hopsitalizaciji prošlo ljeto. Izluđivao me big brother i imala sam maniju čišćenja. Način na koji su mi mijenjani lijekovi je bio grozan.
U stvari idem se sada igrati s bivšim, kako bih zaboravila na ovaj težak dan,
Nakon dugo dugo vremena
Nisam dugo pisala na hrvatskom. Od zadnje objave desila se jedna vrlo teška psihotična epizoda. Petnaest sam godina bila u remisiji i sve se pretumbalo dok 28.5.2021. Za vrijeme hospitalizacije nisam uopće bila sigurna hoće li me ikada pustiti van iz bolnice. Jesu nakon gotovo dva mjeseca i na sreću ovaj puta nisam morala krenuti ispočetka. Zadržala sam posao, moji prijatelji su ostali uz mene. Zašto mi se to dogodilo je naprosto neobjašnjivo barem prema sudu moje psihijatrice. Moju obitelj je samo upozorila da ja bolujem od teške i nepredvive bolesti i da tih petnaest godina je bilo jedan veliki poklon.
Sada pijem puno više lijekova. Konstantno sam umorna, ali guram. I dalje dajem instrukcije, počela sam se ponovno nedavno baviti glumom. Udebljala sam se (vjerojatno od lijekova), ali radim na tome da vratim staru figuru. Nastojim ne misliti više o tome i zahvaljujem na svakom dobrom danu.
Nastavila sam s preuređivanjem prostora u kojem boravim i nadam se da ću ove godine renovirati podove. Živim sama jer mi se mama preselila u vikendicu. Znači moram se brinuti i o kući što mi je ok. Nedostaje mi netko moj, netko blizak. Covid 19 mi je odnio dugogodišnjeg partnera. Unatoč svemu vjerujem da će se stvari riješiti i srediti i da me onaj gore nije zaboravio.
Promijenila sam se. Imam na sebi patinu duboke patnje. Aktivno slušam ljude i pokušavam vidjeti stvari iz njihove perspektive. Smijeh je rezerviran za glumu i nećake. Oni me uvijek uspiju razveseliti.
Što će biti dalje zaista ne znam, a i ne zamaram se. I dalje sam na onome dan po dan.
Tipkamo se
Božićno vrijeme
Tužan mi je bio ovaj Božić. Imala sam osjećaj da svi imaju onog nekog posebnog, a ja sam nakon mnogo godina opet potpuno sama. Žalosno je što sam propustila mnoge prilike u životu da zasnujem vlastitu obitelj, da imam djecu i stvarno normalan život. Žalosno je što sam ulagala više od jedanest godina života u vezu koju je tako lako razorila pandemija. Ili je možda pandemija bila samo izgovor kako bi me se napustilo. Ni sada ne znam pravi razlog zašto je došlo do toga. Ostavljena sam sama i u mraku.
Jučer mi se raspoloženje malo popravilo i to dugim šetnjama. Kada hodam zaboravim na sve svoje brige. Samo stavljam nogu pred nogu, brojim korake i mozak je potpuno prazan. Što je dobro jer se i on siromak mora odmoriti. Istina je imam prijatelje, ali bojim se da i njih neću dugo imati ako stalno budem kukala. U stvari na intelktualnom nivou ja znam da mi je dobro. Imam dom, mamu koja je uz mene i nećake koji me obožavaju. Uspjela sam i u voj turbuletnoj 2020 potpuno preurediti kuhinju. Pomogla jednom maturantu da upiše željeni fakultet...da puno je toga dobroga bilo u 2020, ali..
Svako jutro stavljam lančić od bijelog zlata sa srcem oko vrata, dar od bivšeg partnera, u nadi da će mi se vratiti, s odjećajem da sam ipak bila i jesam voljena.
Moja prijateljica M. mi je jučer rekla da iduće godine u ovo doba ću biti sa svojom ljubavi. To jest da ću naći veliku ljubav. To su bile tako lijepe riječi od nje, ali ja se pitam kako??? I tko?? Ova pandemija kosi ljude, socijalni kontakti su mi svedeni na minumum, a nema snage ni volje tražiti nekoga online..
Uglavnom spremam se za Camino u 2021...konačno želim otići i prehododati svoju bol i patnje...iako imam schizophreniju želim biti sretna, želim biti voljena i želim pomoći ne samo sebi već i drugima.
Tipkamo se.
Priče naše svagdašnje
Svaki čovjek ima neku svoju priču...Ja pišem svoju već godinama. Mnoge se stvari ponavljaju, ali život nemilice ide dalje, neopraštajući pogreška i kriva skretanja. Nakon dugog vremena mislim da sam na dobrom putu. Imam prijatelje, obitelj...posao...učenike...i novu kuhinju- to nikako ne smijem izostaviti.
Svoju sam schizophreniju zapravo prehodala..svaki dan prevalim barem dest tisuća koraka i taj hod me je uz sve ostalo zaliječio. Imam dva psa i kada mi god padne na pamet, tj. kada imam vremena (volje imam uvijek) ja s njima u đir. Oni stetni, a ja još sretnija...Nemoguće je naći čovjeka koji je stalno raspoložen za šetnju poput mene.
Raditi ćemo novi komad na glumi...to me jako veseli...imam i novu kolegicu na poslu...i to me veseli jer konačno ne moram sve sama. Mama je zadovoljna kako sam odradila tu renovaciju. Bilo je s njom puno priče i problema, ali je na kraju došlo na moje i ona je super zadovoljna.
Covid nas zaobilazi. Od izolacije sredinom rujna sve je u cijeloj kući u najboljem redu. Hvala Bogu.
Glede simptoma schizofrenije- nema ih trenutno...jesam li usamljena jer nemam nekog svog posebnog...jesam...ali vjerujem da će i to doći na svoje.
Koja je zapravo moja priča??? Jedna neobična priča žene koja tresne tu i tamo o tlo svom snagom i onda ustane, zaliže rane i krene ispočetka...
Tipkamo se
Lock down 4.
Prelijepo je jutro. Istrina je da je vani jako hladno, smrzla sam se dok sam šetala s psima (50 minuta je trajala šetnja), ali dok je pun mjesec obasjavao puste ulice Zaprešića osjećala sam se jako dobro. Ispred mene je još jedan radni dan. Ovaj puta se isplaćuju plaće...rade neke ponude, pokazuje novoj kolegici što i kako se radi.
Zadnjih dana nema nekih velikih emocija kod mene. Od prekida s dugugodišnjim partnerom prošlo je već 3 mjeseca i ja se osjećam samo napola živa. Vrlo mi nedostaje, a što je još gore, mobitel me svakim danom podjeća na njega jer stalno na zaslon šalje neke zajedničke fotografije.
Zaboravila sam već i njegov glas, ali u društvo gotovo u svakoj ga trećoj rečenici citiram. On ima stvarno neke dobre izreke.
Ogorčena sam zbog lock downa. Tim više što u javnom prijevozu vidim puno penzionera koji nose masku ispod nosa, kao da nisu najugroženija skupina. Naprosto to ne razumijem, a što se tiče popunjenosti javnog prijevoza od četrdeset posto to naprosto nije izvedivo. Busevi voze napreskokce, a ljudi zbog hladnoće ne žele čekati ni mnutu duže nego što je potrebno.
Adaptacija kuhinje je praktički gotova. Još mi moraju staviti samo stakleni zid i popraviti odvod. Ponosna sam na sebe kako sam to izvela. Imam još mnogo planova za promjene u kući, ali prvo treba zaraditi neku kunu. Nadam se Božićnici, ali vidjeti ću hoće li je biti ove godine.
Moja omiljena aktivnost- gluma je isto prebačena online...što je ok..bolje da se virus ne širi, a i poštujem odluke Nacionalnog stožera. Možda nisu najdosljedniji, ali ja cijelo vrijeme imam osjećaj da nam ti ljudi stvarno žele dobro. O virusu se puno toga još ne zna. Stalno se mijenjaju smjernice. Vidi se da znanost nije jednoznačna to jest da i u njoj postoji pluralizam mišljenja i ideja.
Tko god da je bolestan želim mu brzi oporavak.
Tipkamo se.
Rano jutro pola pet...
Ovih dana ustajem vrlo rano ujutro. Moj um je potpuno bistar, a tijelo ne može više ostati u krevetu. Nakon što popijem kavu učim španjolski i to već 247 dana zaredom i vrlo sam zadovoljna svojim napretkom. Vjerujem da će iduće godine biti moguće ići na Camino i zaista bih htjela znati dovoljno španjolskog kako bi se tamo snalazila.
Nažalost jučer nije bilo glume i moram priznati da mi je to jako nedostajalo. Šetala sam jučer oko dva sata (malo s psima, a malo ja sama), a kući je bilo generalno spremanje. Konačno je sve na svom mjestu nakon adaptacije kuhinje. Treba još samo postaviti staklena vrata i staklenu stijene i onda će radovi biti gotovi. Ponosna sam na sebe što sam sve to uspijela izorganizirati, nabaviti i koordinirati.
Iako mi je puna kuća pomalo se osjećam usamljeno, a ponekad i odbačeno. Voljela bih srediti svoj ljubavni život, ali u ovo vrijeme pandemije to zaista nije moguće. A možda i je..Ne znam. Zapravo se ni ne trudim i u tome je moj najveći problem. Prisustvovala sam za vikend radionici o live streamingu koja je zaista bila super.
Sve manje i manje se bojim da ću se zaraziti Covidom-19. Duboko u sebi vjerujem da sam to već preboljela (bila sam u samoizolaciji početkom rujna jer je nećak imao Covid) i da sam koliko toliko sigurna. Ipak nosim masku kada je god to moguće. Moram priznati da mi naočale tu dosta otežavaju.
Iako ne spavam baš kako treba nekako osjećam da je šiza daleko...Nisam zaravnjena. Koncentrirana sam. Adekvatno emotivno i fizički se ponašam, a moj mozak je cca na 75% što je zapravo super. Problemi nastaju onda kada um radi punim kapacitetom. Moram priznati da se dosta molim ovih zadnjih nekoliko mjeseci. I koliko vidim pomaže. Molitva mi pomaže da utišam svoj um i da zaspim brzo.
Tipkamo se.
Magla
Nedjelja je i odmaram. Malo sam učila za ulogu, bila u Crkvi, na kavi i šetala psa i sada mi je iskreno dosadno do bola. Čekam ručak koji je za jedno pola sata. Već sam jako gladna. Nedostaje mi neko poseban. Netko tko je potpuno moj i s kime se volim držiti. Nakon prekida...a ima tome već dva mjeseca umjesto da mi bude bolje kako vrijeme odmiče meni je sve teže i teže. Jučer sam bila tako tužna da sam legla u krevet već prije osam da prespavam tu subotu koja zapravo i nije bila tako loša. Posjetila sam Mariju Bistricu, zamoloila sam Majku Božju Bistričkuza pomoć u pronalasku muža. Možda joj je premalo 24 sata, ali rezultata za sad nema. Nitko ne pita za mene danas što je zapravo vrlo tužno. Imam predveče glumu i znam da ću se dobro zabaviti, ali trenutno sam u sjetnom raspoloženju. Nije mi ni pomoglo što se u facebook aplikaciji pojavila slika mog bivšeg partnera.
Život mi se okrenuo za 180 ne jednom u zadnjih 25 godina. Bilo je ljubavi, veselja, uspjeha, ali i neuspjeha, gubitka poslova, psihotičnih epizoda nakon kojih sam morala napraviti reset života. I nije bilo jednostavno, ali sam uspijevala. Čvrsto i hrabro bih zakoračila u novi život i malo, pomalo bi nadošla. Znam da će se i sada sve posložiti, ali kao obično ja sam nestrplijva. Ja volim probleme riješavati odmah i sada, a bojim se da u ljubavima to nije moguće.
Vani je gusta magla...sve je sivo jedino se žuti i crveni lišće na stablima. Istina trava je i dalje zelena i vjerujem da će i moj se osobni život zazeliniti.
Glede šize...pa trenutno nema krize. Još uvijek nedovoljno spavam, ali možda to tako i je u nekom razdoblju u životu.
Uglavnom idem zvati prijateljicu...Ona me uvijek razveseli.
Tipkamo se...
Ravnoteža
U momentima kada sam ja potpuno ok, mogu napraviti sve što naumim. Međutim problem s ostavljanjem cigareta ovih dana je što ja stvarno nisam onako kako bih trebala biti. Covid, rastanak s dugogodišnjim partnerom i još mnogo drugih stvari (kao i ovo toplo vrijeme) imaju za posljedicu da se ja doista borim za svaki dan i svaki sat da ne puknem...
Na poslu dobro funkcioniram i dobro je da ima dosta posla. Za španjolski koji učim već osam mjeseci svaki dan imam koncentracije. Imam puno planova, ali finacijska sredstva su limitirana. Moj je nećak na Erasmusu pa i njemu šaljem nešto novčića. Trebam završiti i kuhinju, a već se kuju planovi za dalje uređivanje kuće. Trebam nešto napraviti i s tatinom kućom. Trebam naučiti tekst za novi komad koji ćemo uskoro igrati (tome se najviše veselim).
Puno trebam, ali zapravo svi su oni želim. Ja od srca želim to sve napraviti i želim ljubav. To od svega najviše želim. Svaki dan stavljam ogrlicu od bijelog zlata a srčekom koju mi je darovao bivši partner s nadom da će se s nekom magijom on vratiti i reći...volim te najviše na svijetu i bez tebe ne mogu. Što vrijeme više prolazi ...nade je sve manje... ali ipak.
I kad molim, a molim svaki dan molim se za ljubav, vjeru i nadu. Nekako u dubini duše znam da će moje molitve biti uslišane. Kada,... e to zaista ne znam, ali nekako je sve u mom životu izašlo na dobro.
Tipkamo se.
Bez cigareta
Zadnja dva mjeseca sam pušila ko Turčin. Skupilo bi se stresova, razočaranja, došla je nesanica, nervoza i posegnula sam za cigaretama nakon dvanaest godina apsitencije. Nakon prve sam čak povraćala, ali želja za pušenjem je bila prevelika.
U subotu sam popušila više od dvije kutije cigareta. Bacila sam 64 kune u dim i sebi rekla dosta. Što ti to treba. Dolazi lock down i zar ću ja novce trošiti na nešto što nije neophodno. Uglavnom jučer je bio prvi dan ponovnog nepušenja...Imala sam nikotinsku krizu jer sam u tih gotovo dva mjeseca zbilja popušila previše cigareta.
Kod mene..ili je ..ili nije...samo dvije krajnosti nikakve sredine tu nema, a ako nema sredine...onda je biti bez cigareta prvi izbor.
Inače vikend je bio prekrasan...I vrijeme je poslužilo, ali smo se družili na glumi, nakon glume...nasmijala sam sve prisutne svojim izjavama i okladama...ali nije mi žao..imam te neke svoje želje zadnjih mjeseci i spremna sam napraviti sve što je mojoj moći da ih ostvarim.
Ono što nije u mojoj moći odlučila sam prihvatiti i staviti u kutak uma...Stalno se pitam zašto zadnjih nekoliko tjedana se moja dugogodišnja veza raspala...gdje sam pogriješila..što sam mogla bolje učiniti..sve više i više shvaćam da uzalud o tome razmišljam. Pružila sam bivšem ruku nekoliko puta. Nije htio prihvatiti. Što se zapravo desilo vjerojatno nikad neću znati i možda je to bolje. I ovako sam povrijeđena,a što bi tke bilo da znam možda cielu istinu.
Slušam radio..Teške teme jutros.. Idem šetati peseka i onda malo na spavanje...Trebati će mi.
Tipkamo se...
Sunce i kiša
Dan mi je počeo vrlo rano. Praktički u 3 ujutro, ali sam se prisilila da ležim u krevetu do pola pet. Slušala sam molitve i bila potpuno mirna. Nisam dopustila da već tako rano ujutro krenem punom parom. Popila kavu, učila malo španjolski (danas mi je bio 218 dan zaredom kako ga učim) jer doista želim ostvariti svoj dugogodišnji san i prehodati Camino iduće proljeće. (ako bude moguće zbog pandemije).
Ujutro je stigao očuh, ali ga je jadnika ostavio auto na cesti, pa ga je moj brat došlepao. Otišla u Crkvu (bez maske i kišobrana), ali sam se uspjela snaći. Masku su mi dali u sakristiji, a doma me odvezao taksi jer je naravno padala kiša, a ja sam drugi dan za redom bila bez njega u torbi (kao sunčano je prognoza).
Oko deset sam s bratom otišla na grob svog oca, koji nije možda bio najbolji otac na svijetu, ali svejedno sam ga voljela i još ga uvijek volim. Ražalostio me prizor na grobu jer osim mene nitko ga ne obilazi, a kako ja nemam auto i grob je daleko rijetko imam priliku doći. Brata je taj nered na grobu jako razljutio i doslovno je rekao svakom prema zasluzi. Ja ne razmišljam tako. Istina je da sam ja imala osamnaest kada je otac otišao, a brat je bio u pubertetu. Nije nam plaćao alimentaciju, a mama je radila smjene od dvanest sati u komadu na dan da bi mogli ja studirati, a brat ići u školu. Zezali smo se tada da smo Trio Fantasticus, a i dan danas smo jako složni. S bratom dijelim krov nad glavom. On je gore u stanu sa svojom obitelji, a ja dolje u prizemlju sama živim po sedam mjeseci u godini. Jedan od razloga zašto sam tako dobro je što imam punu podršku i razumijevanje obitelji. Uvijek su uz mene, ma u kakvoj ja fazi bila. Sada kada sam ostala ponovno sama nakon dugogodišnje veze shvatila sam da i moje ulaganje u obiteljske odnose se i te kako isplatilo. Ja sam možda solo u pedesetima, ali nisam usamljena i što je najljepše od svega osjećam se korisnom i potrebnom. Čak i ako se tko otrese na mene , kao prije par minuta moj nećak koji je na Erasmusu u Poljskoj, znam da nije to iz neke zle namjere. Uostalom odmah smo se dopisivali porukicama i dobila sam veliko srčeko i ispriku od njega.
Nekako ja u osnovi vjerujem da su ljudi dobri, a kada nisu...nisu..Razne životne okolnosti probude demone u ljudima. Granulo je sunce i uljepšalo mi dan, ali što je još ljepše od šogorice sam dobila prekrasnu haljinu na poklon (sa novim poslom pred par godina se jako udebljala i izgubila je već svaku nadu da će se dovesti u red). Što je najbolje od svega haljinu imam gdje i pokazati jer idem iduće nedjelje na kazališnu predstavu .
Da dobila sam i ružu i to crvenu. Sada se šepiri pored mog računala. Osobu koja mi ju je dala sam tek upoznala i unatoč tome da sam ja daleko od toga da počnem novu vezu jer su rane od prekida presvježe i srce me boli do bola..crvena ruža me razveselila.
Kroz sat vremena je sat glume online...Moja najdraža aktivnost.. Dan je dosita lijep...
Tipkamo se